Triglav

Triglav

TriglavNe znam uopće kako bih počeo ovaj članak. Možda rečenicom da sam se usprkos svima (uključujući tu i sebe) u subotu popeo na Triglav.

Uspon na Triglav mi se vrti već par mjeseci po glavi, otkako mi je prijatelj ubacio bubu u uho da bi se bilo lijepo popeti gore kada bude lijepo vrijeme. Budući da je njemu isto bio cilj popeti se, redovito je pratio vremensku prognozu za Triglav te se javio prošli vikend kada je dugoročna prognoza izgledala odlično. Brzo smo se dogovorili da idemo, pozvali smo i trećeg zainteresiranog i počeli planirati uspon. Pošto nismo imali nikakvog iskustva vezanog uz Triglav, zamislili smo prespavati što bliže točki s koje započinje uspon u petak navečer, u subotu ujutro rano krenuti prema vrhu i ovisno o tome kako brzo ćemo doći do nekog planinarskog doma u blizini vrha (Planike ili Kredarice) ćemo odlučiti da li idemo do vrha ili ne. Ideja je bila spustiti se isti dan i odvesti za Zagreb.

Smještaj smo našli na 20ak min vožnje od točke polaska. U subotu smo ustali u 5 ujutro, doručkovali i krenuli prema dolini Krme otkuda smo se planirali popeti do jednog od 2 doma ovisno o tome kakve ćemo staze sresti na putu. Krenuli smo u 6.30 ujutro, lagano pospani :) Po svim webovima koje smo pogledali, očekivali smo da ćemo se do domova trebati penjati između 5 i 6 sati. Putem smo odlučili da idemo za dom Planika jer je staza izgledala malo kraća, i navodno je uspon do samog vrha nešto lakši od Planike nego od Kredarice. (Morat ću se na Triglav popeti još koji put i to preko Kredarice kako bih sam provjerio što je lakše.)

Penjali smo se laganim tempom i za malo više od 4 sata bili smo kod doma Planika. Usput smo stajali, fotkali, jeli užinu. Uglavnom, osim par strmih dijelova ovaj dio staze je relativno lagan za uspon (nešto nezgodniji za spust, ali o tome malo kasnije). Poneseni ovim uspjehom odlučili smo se za kratku pauzu, kavu i užinu kod doma i nastavak uspona na vrh. Staza prema vrhu je stjenovita, relativno veliki uspon i na mjestima osigurana sajlama koje osiguravaju penjanje i spust onima s adekvatnom opremom i nama ostalima pomažu da se popnemo i kasnije spustimo. Ne znam da li mi je veći šok činjenica da smo se odlučili tuda popeti ili količina ljudi koja se tuda stvarno penje: od djece do umirovljenika. Neki su potpuno opremljeni (kacige i užad) a neki idu bez ičega samo kako bi na vrhu popili pivo koje se gore prodaje (i za koje mi još nije potpuno jasno kako stiže gore :)). Uglavnom, staza je uska, na mjestima nema mjesta za mimoilaženje s onima koji se spuštaju (pa se dosta vremena gubi na čekanje, što opet pomaže za odmor i punjenje baterija), ali je pogled s vrha vrijedan tih sat i pol provedenih kao divokoza.

Triglav

Povratak s vrha do doma Planika je po istim stijenama. Malo se komplicirano spuštati, ali većim dijelom radi se o čvrstoj podlozi pa je bitno samo dobro se držati za sajle i gledati/planirati svaki korak. Kod Planike onda slijedi zasluženi odmor, presvlačenje i sunčanje (koliko god ja neozbiljno shvaćao sunce, uspio sam lagano izgoriti). Na slikama ćete vidjeti pogled, uspon i meni osobno najsimpatičnije kadrove ovce koja s dva mala janjca pase oko doma (skoro 2500 m/nm) i prilazi do svih planinara žicati hranu. Uopće se ne boji ljudi, ne čuva mlade. Kao kućni ljubimac :) Vidjeli smo još par takvih ovaca, ali ova 2 mala janjca zaslužuju tih par mjesta u albumu.

I oko 16.30 je bilo vrijeme za povratak prema autu. Obzirom da smo se penjali 4 sata, očekivali smo sići za 3h što se na kraju i ostvarilo. Silazak je nešto kompliciraniji od uspona jer je staza većim dijelom posuta kamenjem koje bježi pod nogama te je vrlo lako pasti ili iskrenuti zglob (dobre gojzerice su presudne za ovaj spust i srećom smo ih imali). Po planu smo stigli u Zagreb oko 22.30

Triglav

Sada, kada smo se popeli prvi put, znamo kako idući odlazak učiniti manje napornim i osigurati si više uživanja. Neki okvirni plan bi bio krenuti iz Zagreba autom oko 6, pol 7 prvi dan. Do doline Krme potrebno je oko 2.5 sata vožnje. Znači, moguće je do 14:00 biti kod doma (svejedno da li Planika ili Kredarica) bez većih problema. Ideja bi bila prenoćiti u domu. Nakon toga ručak, odmor i uspon na vrh te gledanje zalaska sunca s vrha i povratak u dom na spavanje. Drugi dan ostaje dovoljno vremena za pogledati izlazak sunca, prošetati nekom drugom stazom i vratiti se do auta i za Zagreb. Plan imam, sad samo treba pogoditi vikend lijepog vremena i naći društvo za ovaj izazov.

Zbog čega se vrijedi popeti na Triglav? Slovenci kažu da tko nije bio na Triglavu, nije Slovenac. Ne znam da li analogija vrijedi i obrnuto, i da li smo mi koji smo se popeli postali Slovenci? No, ono što je stvarno vrijedno uspona je pogled. Svakih pol sata uspona otvara se neki novi pogled na neki novi greben, planinu ili kotlinu, dok se onda s vrha pruža pogled na sve strane. Drugo i ne manje bitno je osjećaj mira i sjedinjenosti s prirodom koji je teško riječima opisati. Fizički razlozi su čist planinski zrak, odlična detoksikacija organizma (11 sati znojenja je teško postići redovnim aktivnostima) i upala mišića :) I najvažnije, možete sami sebi dokazati da je sve moguće. Najviši vrh na koji sam se prije samostalno popeo je Sljeme i tih 1035 m/nm. Svi koji su čuli da idemo na Triglav su uglavnom iskazali skepsu ili nas odgovarali od uspona. Prije pol godine, ja se vjerojatno nebih uspio popeti. Imao sam nešto više kilograma, nisam imao kondicije i imao sam preslabe mišiće za ove stijene. Ali tih par mjeseci upornog penjanja na Sljeme i 2 mjeseca odlazaka u teretanu su me dovoljno doveli u formu da sam se uspio popeti na Triglav i spustiti s istoga bez ozljeda. I uz to, imam želju ići opet :)

Slike možete pogledati u mom Facebook albumu (kliknite ovdje za link) koji je otključan pa ih možete pogledati bez obzira da li ste na FB ili ne. Ovdje možete pogledati panoramski pogled s Malog Triglava.

Spread the love

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *