Kao sto sam se mnogima i zalila… let traje preprepredugo. Bar duplo duze nego sto mislim da mogu podnijeti. A ipak sam podnijela, i prezivjela, kao sto mozete primjetiti. Avion u Zagrebu je kasnio (po obicaju) sat i pol. Let koji traje sat vremena kasni sat i pol u polasku. Ludilo. Na aerodromu smo se druzili sa nasim rukometnim reprezentativcima, kojima je takodjer avion kasnio, u smjeru Grcke. Druzili smo se i sa nekim Francuzima, kojima je – pogodite – avion kasnio :))) Kada smo napokon sletili u Munchen, mislili smo da smo vec zakasnili na slijedeci let, no pustili su nas u avion i nakon boarding passa. E onda slijedi – veselje. 12 sati leta. 12 prokletih sati leta. Popila sam 1 tabletu za spavanje, ne poslusavsi neke koji su savjetovali dvije, i djelovalo je – lose. Samo sam drijemala. Prakticki sam se umorila. Onda po dolasku u San Francisco uobicajena kontrola – uzimanje otisaka obje ruke, pa onda snimanje zjenice oka ako se ne varam itd. Hrpa pitanja od strane osobe koja tamo radi. No onda sok. Avion kasni u polasku preko sat vremena. Koji uzas. Nakon tolikog puta – opet cekanje. Zadrijemali smo na stolicama na aerodromu.. i onda nakon tocno 24 sata izbivanja iz vlastitog stana – Las Vegas!
Na aerodromu vec ceka mnostvo aparata za zabavu i razonodu.
Po dolasku u hotel – pravo iznenadjenje – odlican hotel! E svaka cast onome tko ga je odabrao :)))) Radi se o Signature–u
